Sa njom sam proveo najljepše dane života. Sa njom sam upoznao novog sebe. Učila me nekim novim navikama. Volio sam ih. Zasmijavala me svojim glupostima, blesavim riječima i pokretima. Zajedno smo koračali ulicama posutim zrelim lišćem, i smijjali se. Smijjali se tako ludo, histerično, budalasto, kao da niko više ne postoji. A nije ni postojao. Baš u tim trenucima sa njom, zaista niko nije postojao.
Ona, ja, mi. Sa njenim otiscima na sebi, svaku noć odlazio sam u krevet, i laganim pokretima prstiju prelazio preko svakog njenog dodira i smiješio se sam svojoj ludosti. I nestrpljivo čekao jutro, da opet mislim o njoj. Ma svaki trenutak je mali, i nedovoljan sa njom u mislima. Tako sam sebično i jako volio svaki njen pogled, svaki treptaj očima, svaki prstić volio sam pojedinačno. Nosić, usne, dodire. Navike, izgovor, nju cijelu.